Saturday, January 31, 2009

Još jedan pogled oko sebe...


Gledam. I vidim muku. Bol. Patnju. Jedan novi svet, svet umiranja potiskuje jedan stari, umirući svet.

U boljem slučaju velikog broja naših sap(a)utnika sa ovih prostora u ovom novom, nadolazećem svetu sve je tako izvesno: rađaš se, stasavaš, vrlo brzo dostigneš svoj intelektualni i obrazovni nivo, priučiš se tome što ćeš cela veka da rmbačiš, obaviš prostu (ili prosto-proširenu) reprodukciju da novonastajućoj zveri daš svoj danak u krvi i ti si manje-više završio sa svojim kreativnim i bilo kakvim drugim učešćem u društvu i svetu oko sebe.

U gorem slučaju da i ne pominjem.

Nemoj preko 'leba pogače da tražiš, jer će i za ovo malo što imaš da te uvere da je i to previše i da si u najmanju ruku nezahvalan. Što bi se kod nas reklo- "sedi di si...". U tom objašnjavanju uveliko pomažu starije generacije, kao i neke "Pink" populacije koje po defaultu svaki stav neslaganja, svaki pomak u društvu, poretku koji bi svesniji, odlučniji trebalo da naprave unapred potiru i ublažavaju mišljenjem kako to ne treba, ne može..

Tišti te ta priča duže vreme i čeka zgodnu priliku da ti napolje pobegne. Na kvarno. Na pojačana razmišljanja o ovome me je potakao tekst na mom omiljenom blogu, kao i pesma "Glad" na čiji sam link tamo naišao.

Pre par dana sam bio u prilici da prođem pored kuće u kojoj je davne 1940 godine u jednom malom banatskom selu osnovana ćelija tadašnje KPJ. Znači, godinu dana pre početka okupacije na ovim prostorima. Očigledno da je u tadašnje vreme kada je bilo vrlo malo pismenih ljudi u našim krajevima ipak i u tako malom mestu postojala jedna grupa koja je mogla da sagleda sve nadolazeće pošasti i stavi tačku na sve priče i glasna razmišljanja jednim takvim činom ozvaničenja koji u ona vremena nije bio nimalo bezazlen.

Dunavom je prošlo mnogo vode, desilo se mnogo toga, a evo nam i neokolonijalizma. Ono što se nekad u znoju i sa teškom višegeneracijskom mukom sticalo, danas ne vredi ni pet para. Svi žuljevi, ožiljci, odvajanje od usta za dobrobit budućih pokolenja, sve iskrivljene kičme pogrbljenih starica -uzalud.

Ista ta kuća čiji su vlasnici bili nekada prilično dobrostojeći ljudi je danas u prilično lošem stanju, porodica u još gorem.

Za čitavih 70 godina koliko je prošlo otad, svet je umnogome napredovao, nepismenost je u našim krajevima svedena na minimum i umesto da proporcionalno tom napretku u svakom takvom malom mestu bude bar dva-tri puta više nekih umnih ljudi svesnih svih čuda koja nam idu u susret, koji bi svoj lik i delo stavili u službu nekog nadstranačkog pokreta za zaštitu elementarnih civilizacijskih tekovina u vidu dostojanstva i prava na život koje ti ljudi bezuslovno imaju, mi, bojim se, nemamo ni onoliko koliko smo nekad davno imali.

Sve te tekovine namerno nisam oslovio sa "zaštitom ljudskih prava" jer taj pojam većinu ljudi u ugroženim društvima poput našeg može asocirati na nešto sasvim pogrešno i krajnje nepopularno.

Jedna velika ideja (bez obzira na to koliko je ona u biti utopistička) je od strane pokreta koji ju je predstavljao kompromitovana do te mere da ovde nikakva njena modifikacija niti bilo šta što bi nazivom i oblikom bilo slično tome ne bi moglo da zaživi ni na jedan dan.

Pitam se: da nije svega toga, sve dobrobiti i sve mizerije kroz koju smo prošli, da li bi se danas neko na ovim prostorima očarao idejom ravnopravnosti, slobode, uzimanja prema potrebama, davanja prema mogućnostima?

Ili još uvek nismo dovoljno osetili nadolazeću stvarnost...

Tuesday, January 6, 2009